“Kada je Eugen Savojski 1697. spalio Sarajevo, njegovi su vojnici u mahali Vinograd (danas ulica između naselja Vratnik i Sedrenik u Starom Gradu) zarobili jednu ženu i odveli je u Budim, pa je prodali nekom u roblje.
Žena je dobro služila, na zadovoljstvo njenih gospodara, ali joj nikako nisu dali da uđe u jednu kuću u njihovom dvorištu. Jednom, kada nikoga od gospodara nije bilo, nađe ona ključeve i otvori tu zgradicu. Ugleda u njoj drveni sanduk nad nekim mezarom i kuburu. Padne ona po kuburi i onesvijesti se, a u to se pojavi neki dedo sa ahmedijom oko fesa, pa je upita ko je i odakle je.
Žena mu sve po redu ispriča šta je s njom bilo, a da je rodom iz Sarajeva. Upita je ovaj starac zna li ona gdje je u Sarajevu džamija Magribija, ona mu reče da zna, a on opet upita: “A bi li voljela sada tamo biti?”. Žena potvrdi i starac joj kaže: “Stani mi malo na nogu i zažmiri”, a kad se prenula, nađe se u Sarajevu, i to upravo pred Magribija džamijom. Priča se da je žena u džamiju poslije dolazila svakog petka i molila za Magribijinu dušu.”
Ovako glasi najpoznatija legenda o jednoj od najljepših džamija u Sarajevu, Magribija džamiji na Marijin-Dvoru u kraju koji je nekad bio poznat kao Zagorica.
1992. godine, nakon granatiranja sa srpskih položaja, džamija je srušena i zapaljena, a munara srušena do postamenta.
Najčešći gosti Turci, Arapi, Malezijci te Japanci, a posljednjih dana, posebno kako je počeo ramazan, Magribiju pohode i migranti.
Podsjetimo da je džamiju Magribiju, danas nacionalni spomenik BiH, dao izgraditi nepoznati šejh Magribija, o kojem se zna tek toliko da je došao sa Isa-begom, utemeljiteljem grada i prvim sarajevskim namjesnikom. O njemu se još zna ono što se dâ zaključiti iz imena – da je bio član derviškog reda i da je porijeklom iz Magriba, što je bilo ime za islamske zemlje na sjeveru Afrike.
Magribija bijaše izgrađena na mjestu Stare Varoši (Torkovište), a potom mahala i ulica dobiše ime po džamiji, pa tako ulica Magribija to ime nosi već četiri stotine godina.
Na ulazu džamije danas se nalazi natpis na kojem piše: "Džamija je nazvana prema Šeh Magribiji njezinom utemeljitelju".
Neki od historičara smatraju da je izgrađena u vrijeme osnivanja Sarajeva, ali da je izgorjela u požaru 1459, zajedno sa Starom varoši, u pokušaju da se Hodidjed (srednjevjekovni utvrđeni grad koji se nalazio na brijegu iznad sastava Paljanske i Mokranjske Miljacke, istočno od današnjeg Sarajeva) otme Osmanlijama.
Magribija je ponovo gorjela 1697, kada je Savojski zapalio grad, i od nje su tada ostali samo zidovi i kamena munara, a obnovljena je 1766.
Poznati engleski učenjak sir Thomas W. Arnold je 1929. godine posjetio Sarajevo i tada ga je naročito impresionirala ova džamija. On se zainteresirao za drvene stupove sa kamenim bazama i kapitelima na sofama, za konstrukciju šišeta kao i prekrasne šare u bojama na drvenariji u unutrašnjosti ove džamije. Tom prilikom je izjavio da je nešto slično vidio samo po džamijama u Delhiju u Indiji, inače više nigdje na svijetu.
Ipak, Magribija je danas opet ona stara ljepotica, jedna od autentično rekonstruiranih džamija u Bosni i Hercegovini. Obnovljena je kamenom iz Fojnice, kamenom s Hreše, a u stepenice su ugrađeni dijelovi starog stepeništa.