Punta križa

Punta Križa je pravi nacionalni park bogate flore i faune. Na putu za Osor skrenite s glavne ceste. Putujete u zelenilo gdje Vas očekuje krajolik savršenog mira.

Nigdje toliko šuma, pravih mediteranskih pejzaža u kojima se boje poigravaju u svojoj raskošnoj paleti, od tamnozelenih sjenovitih borika, preko zelenih livada, kojima znade prošetati stado jelena lopatara, do bisernomodrog mora koje ga oplahuje. Duboke i zaštićene uvale mame svojom intimnošću i sigurna su zaštita brodicama.

Punta Križa je krajolik savršenog mira.

Velik i dobro opremljen autokamp, kojeg je jedan dio namijenjen naturistima, zapljuskuje toplo more, čije se tajne dubine otkrivaju ljubiteljima pustolovina podvodnog ronjenja i foto safarija.

U mjestu se nalaze trgovine, taverna u kojoj se služe specijaliteti domaće kuhinje i turistička ambulanta, a ponudu dobro organiziranog i uređenoga privatnog smještaja obogaćuju i dva obližnja mjesta.

Nalazi se na najjužnijem dijelu ostrva Cresa i pravi je nacionalni park bogate flore i faune. Uputiti se u Puntu Križa znači odlutati u zeleno, ovdje prevladavaju borove šume i makije, zelene livade na kojima ćete vidjeti ovce na ispaši, a znadu prošetati i stada jelena lopatara.

Nigdje kao ovdje nećete naći tako razvedenu obalu, sastavljenu od samih uvala i rtova sa biserno modrim morem koje ih oplakuje. Punta Križa prava je oaza mira i krajolik savršenog mira.

Na Puntu Križa se najlakše dolazi iz pravca Osora, te nakon 200 metara skrenete desno sa asfaltirane ceste i krenete starim putem koji je vodio od Osora do Punte Križa.

Putem ćete vidjeti mnogobrojne pastirske stanove, koji su sada većinom napušteni, a nekada su vrvili od ljudi i njihove stoke. Također jedna od zanimljivosti Punte Križa su osamljene crkvice, koje se nalaze podalje od naseljenih mjesta, te svaka od njih ima svoju zanimljivu priču, pa je tako recimo crkvica sv.

Platona, po imenu posvećena istočnom svecu, a nastala je u vrijeme bizantske uprave nad ostrvima ( VII – IX vijek), pa do crkvice sv. Vida iz XII vijeka sagrađenoj na umjetno podignutom humku, na prethistorijskom grobnom tumulusu, sada je kao i većina crkvica napuštena i bez krova, ali bila još u upotrebi 1844. godine kada se u njoj vjenčalo dvoje mladih.