Stonske zidine

Stonske zidine osim osnovnog zidnog platna sastoje se od tri tvrđave (Veliki Kaštio, Koruna i Podzvizd), četrdesetjedne kule, sedam bastiona (Sokolić, Arcimon u Stonu, tri bastiona Velikog Kaštela, bastion Podzvizda i malostonski Arcimon), četiri predziđa (istočno i jugozapadno u Stonu, jedno pred Malim Stonom i jedno pred Korunom), te jarka ispunjenog vodom koji je opasivao zapadni, južni i istočni bok Stona.

Gradnja ovog velebnog sklopa trajala je od početka 16. vijeka.

Stonske utvrde bez ikakve sumnje jedan su od najvećih onodobnih građevnih poduhvata čija izvorna dužina iznosi 7000 m sastoji se od zidina Stona i Malog Stona, Velikog zida s navedenim trima tvrđavama, dok su zidine i tvrđave flankirane s 10 okruglih i s 31 četvrtastom kulom te 6 polukružnih bastiona.

Složeni obrambeni stonski korpus oblikovao se gotovo četiri vijeka, zbog prilagodba terenu i razvoja naoružanja. Njegova obrambena uloga traje do početka 19. vijeka, a graditeljska, spomenička i kurltuoroška rerurs je za sva vremena.

Zbog stalnih prijetnja s rubnih područja, odmah 1333. godine Dubrovčani započinju s izgradnjom obrambenog sistema. Za Veliki zid (dug 1200m) na Pozvizdu, radi zaštite od susjeda, kronike navode da je njegova izgradnja trajala 18 mjeseci i stajala je 12.000 dukata. Njega ojačavaju izgradnjom tvrđave Korune u Malom Stonu, Pozvizdom na brdu poviše Stona i Velikim kaštilom do solila.

Srednjovjekovni Ston, ako se sagleda u širem kontekstu njegovih dviju urbanih jezgra (nisu samo povezane fizički Velikim zidom nego se u svojim funkcijama dopunjuju), produkt su unaprijed osmišljene planske razradbe kojom se poštuje ortogonalni raster pravilnih stambenih blokova i ulica. Plan je donesen odlukom dubrovačke Vlade 1335. s dopunom iz 1370. Ta odluka Ston svrstava u kategoriju idealnih gradova u Europi.

Obnova stonskih zidina ujedno je i obnova grada Stona, kojem se uređenjem fortifikacijskog obruča vraćaju vanjska opna i jedinstvena srednjovjekovna fizionomija.  Briga o očuvanju i razvoju tek kupljenog teritorija poluotoka Pelješca, potom izgradnja solane i grada, natjerali su Dubrovnik da svoj graditeljski pothvat izvede u najkraćem mogućem roku.

Realizacija tog brižno politički planiranog pothvata i vještina kojom su građeni Ston, Mali Ston i ukupni fortifikacijski sklop – od stonske Prevlake i Velikog mora do Malog ili Neretvanskog mora, odaju veliko znanje u planiranju naselja, u čemu su sudjelovali mnogi graditelji, već okušani u gradnji zidina i drugih građevina grada Dubrovnika.

Grad Ston pravilno je građen u rasteru ulica, od kojih se šire protežu u smjeru sjever – jug, a okomito na njih uže, u smjeru istok – zapad, na kojem je i glavna ulica, Placa.

Od 1333. godine, kad je počela gradnja zidina, a potom oba grada, u odlukama dubrovačke Vlade gotovo se stalno spominju najprije zidine i kule, potom stambene zgrade – među njima i ona za stanovanje stonskog kneza, zatim katedrala sv. Vlaha, franjevački samostan, trgovi i fontana. Zidine i utvrde stalno se učvršćuju, povisuju i dozidavaju, popločavaju se ulice, grade jarci oko zidina, izvodi odvodnja i regulacija morske obale, potoka i oborina.

Uz manje neprilike zbog dijela močvarnog i mokrog nestabilnog terena na kojem je građen jugoistočni dio, duž rukavca koji je dirao morsku obalu, uz potrese koji su potkraj 17. stoljeća i poslije razarali Dubrovnik, Ston je preživio sve do pada Dubrovačke Republike, nakon čega počinje njegova urbanistička i ekonomska stagnacija.

Degradacije koje su uslijedile, naročito u 19. stoljeću, rezultat su ne samo djelovanja vanjskih čimbenika nego i pomaka u društvenoj svijesti, koje je danas teško racionalno objasniti. Jedna je od tih odluka da se potez zidina sruši kako bi se na njihovu mjestu sagradio slavoluk za doček austrijskog cara Franje Josipa I. 1874. godne.

Nedugo poslije toga, 1905. godine, južni potez s četiri kule, predziđem i nasipima u dužini od 130 metara srušili su sami stanovnici Stona, da bi dobili građevni materijal za gradnju novih javnih i privatnih zgrada. Iste godine novi vlasnik tvrđave Veliki kaštio porušio je sjeverozapadnu kulu tvrđave i na njezinu mjestu sagradio dvokatnicu veličine i oblika vojarne. Ona je potpuno nagrdila izgled tvrđave.

Svijest o vrijednosti fortifikacijskog sklopa polako se gradila. U godinama nakon Drugog svjetskog rata zaustavljena su pustošenja, ali su za daljnje djelovanje bile potrebne odluke i znatna sredstva.

Obnovu Velikog kaštela, najveće utvrde stonskog fortifikacijskog sklopa, počeli su Društvo prijatelja i Lukša Beritić, koji je 1961. a obnova i održavanje stonskih zidina zacijelo je najveći projekt Društva prijatelja dubrovačke starine.