Pula je najveći grad na Istri u Hrvatskoj, cijela opština broji oko 90,000 a gradsko jezgro oko 60,000 stanovnika, što ga svrstava na deveto mjesto gradova po veličini u Hrvatskoj, i graniči na sjeveru sa Slovenijom i na zapadu, morskim putem, s Italijom.
Pula obiluje mjestima koja jednostavno morate posjetiti i doživljajima koje ne smijete propustiti. U Puli stvorite najljepše uspomene koje ćete zauvijek nositi sa sobom. Birajte između predivne morske obale, tradicionalne hrane i pića, bogate kulture te sporta i rekreacije. Što god odabrali, nećete pogriješiti jer Pula pruža zagarantiranu zabavu za sve generacije.
Čim neko spomene Pulu, prvo vam na pamet padne pulska Arena, stari rimski amfiteatar koji je najsačuvaniji spomenik antičkog graditeljstva u Hrvatskoj.
On je glavna razglednica Pule i mjesto gdje se ljeti održava Pula film festival, ali i brojni koncerti velikih glazbenih imena.
Zanimljivost je, 1946, oko 90 % stanovništva činili su Italijani. Ovaj dravni grad oslanja se na sedam brežuljaka (Monte Zaro, Monte Serpente, Monte Ghiro, Monte Magno, Monte Paradiso, Monte Rizzi i Monte Vidal) s jedne strane, i zaliva i prirodno dobro zaštićene luke (dubine oko 40m) s druge strane.
U Puli postoje dva muzeja, Arheološki muzej Istre i Istorijski muzej Istre. Ostale muzejske postavke mogu se pronaći u Amfiteataru, Avgustovom hramu i Nezakciju.
Kada govorimo o Puli, kao odredišnoj destinaciji plaže zaslužuju posebno mjesto. Najpoznatija plaža je Verudela. Gradskim prevozom se iz centra stiže za oko 10 minuta. Nakon Verudele ređaju se jedna za drugom Monsival, Valsaline, Sisplac, Valkane. Tu se nalaze tereni za tenis, košarku, mali fudbal, kazina, restorani, ali i prodavnice brze hrane, sve što je potrebno za svaku vrstu turiste.
Mlade u Pulu danas privlači velik broj muzičkih događaja u i oko grada, kao što su Outlook festival, Dimensions festival, Seasplash festival i Monteparadiso festival. Nakon uživanja u muzici mogu otići na kupanje ili u razgledavanje Nacionalnog parka Brijuni gdje još uvijek obitavaju egzotične životinje.
Kada se umorite od prelijepe arhitekture, možete se uputiti na sjever ka Rovinju,Poreču i Umagu pa zakoračiti i u unutrašnjost Istre. Prepoznatljiva po specifičnom vinu i tartufima, na turi po kontinentalnom dijelu Istre obavezno za posjetiti je čuveni grad Motovun, a kao specifičnu atrakciju predlažemo grad Hum, najmanji grad na svijetu sa samo 15 stanovnika.
Sve ovo su bajkoviti gradići smješteni na vrhovima planina sa crkvom u centru i kamenim kućama poređanim u krug.
Kada posjetiti Pulu?
Pula je najposjećenija i najživlja ljeti, kada je vrijeme toplo i može se iskoristiti za odmor, rekreaciju ili edukaciju. U to vrijeme se održavaju i svi filsmki i muzički festivali pa je ponuda zabavnih sadržaja zaista na visokom nivou.
Ali za uštede na cijenama smještaja i hrane, posjetite Pulu u proljeće ili ranu jesen kada je toplo, a gužve su manje. Tada je i sve mirnije pa se to razdoblje preporuča za odlaske na izlete.
Pula je bila važan industrijski grad s brodogradilištem Uljanik, sagrađenim još u doba Austro-Ugarske monarhije, s Arena trikotažom i s fabrikom cementa. Zadnjih se nekoliko godina Pulska industrija polako transformira u turizam.
Pula sa svojim arhitektonskim ljepotama, spomenicima, događajima i sa svojim prekrasnim plažama je mjesto za otkriti...i zašto ne za otkriti nanovo. Iz svih tih razloga
Internacionalni aerodrom Pula je udaljena oko 10 km od centra grada i dobro je povezana autobusnom linijom i transferima. U Pulu se može doći i vozom iz Ljubljane,Slovenija, sa sjevera Istre, iz Rijeke i iz glavnoga grada Zagreba. Željeznički promet u Hrvatskoj nije dobro razvijen i teško je kretati se isključivo vlakom. Ako nemate automobil na raspolaganju, bolje je prepustiti se autobusnim linijama.
Pula je kroz svoju povijest bila pod dominacijom Rimljana, Mlečana i Francuza. Bila je i pod Italijom za vrijeme Fašizma i skoro pedeset godina bila je sastavni dio Jugoslavije. Ova raznovrsnost naroda vidljiva je posvuda, u spomenicima, u arhitekturi ali i u gastronomiji.
Historija
Ilirsko doba
U ilirsko doba, Pula je sve do dolaska rimskih legija, bila tek okolica obližnjeg Nezakcija, dominantnog političkog, upravnog, vojnog i vjerskog središta. Intenzivnom kolonizacijom, trgovačkim vezama, te važnosti vojnog položaja, Pula preuzima vodeću funkciju.
Uporedo s time razvijaju se i brojne gospodarske grane: kamenoklesarstvo za brojne građevine u Puli i okolici, ratarstvo, vinogradarstvo, maslinarstvo, ribarstvo, te lončarstvo za prijevoz ulja, vina, pšenice, ribe.
Rimsko doba
U vijekovima carskog razdoblja starog Rima (od I. do III. st.) sagrađeni su i oblikovani u Puli najvredniji spomenici antike u Hrvatskoj. Najvrijedniji je i najpoznatiji spomenik tog vremena Arena.
Taj amfiteatar, namijenjen borbi ljudi i životinja, izgrađen u doba vladavine cara Vespazijana, u I. vi. poslije Krista. Eliptičnog je oblika, veličine oko 130 x 105 m, visine 32 m, što ga svrstava na šesto mjesto po veličini među svjetskim amfiteatrima. Arena je svojedobno mogla prihvatiti 23.000 gledatelja, a danas na ljetnim priredbama prima oko 5.000 ljudi.
Antička je Pula bila opskrbljena svim bitnim tekovinama rimske civilizacije, imala je vodovodni i kanalizacijski sustav, forum, koji je upravno, trgovačko i vjersko središte, kapitolij s hramovima (na forumu), dva kazališta, veliko gradsko groblje (koje spominje i Dante u “Božanskoj komediji”), kuće bogato opremljene mozaicima i mramorom.
Grad je bio opasan zidinama s desetak vrata. One su uglavnom srušene početkom XIX. vi., a sačuvani su neki ulazi. Slavoluk Sergijevaca nalazi se na kraju ulice (Via Sergia) kojom se s Foruma kreće prema istoku.
Bio je prislonjen na gradska vrata (Porta Aurea), pa je bogati klesarski ukras dobio samo njegov zapadni, vidljivi dio. Podigla ga je, o svom trošku, Salvia Postuma Sergi u počast trojici svojih rođaka koji su potkraj I. vi. prije Krista obavljali visoke činovničke dužnosti u Puli.
Prema natpisu na slavoluku, sagrađen je između 29. i 27. god. prije Krista. Taj impresivni spomenik antičke kulture stoljećima je motiv mnogim vrhunskim, osobito talijanskim umjetnicima, kao na primjer, Michelangelu. Prema sjeveru nalaze se još dvoja sačuvana antička gradska vrata: Herkulova i Dvojna vrata.
Izvan gradskih zidina nalazile su se nekropole, s kojih se mnogi ulomci čuvaju u Arheološkom muzeju, a nedaleko od Dvojnih vrata pronađeni su tragovi grobne građevine, osmerokutnog mauzoleja sagrađenog u I-II. vi. poslije Krista.
Forum, središnji trg antičke i srednjevjekovne Pule, nekada je bio obrubljen arkadama s kipovima i reljefima, a na sjevernoj su strani bili hramovi. Do danas je potpuno sačuvan Augustov hram, sagrađen između 2. god. prije Krista i 14. god. poslije Krista.
Na istočnom obronku brežuljka Kaštela unutar gradskih zidina sačuvani su ostaci temelja scenske zgrade i dijelovi gledališta malog rimskog pozorišta (od arhitekture velikog, smještenog izvan zidina, nije sačuvano ništa bitno, a u Arheološkom muzeju čuva se ulomak njegove reljefne oplate). Blizu kazališta nalazi se zgrada Arheološkog muzeja Istre, u kojoj se uz spomenike iz prethistorije i ranoga srednjeg vjeka čuvaju brojni spomenici antike nađeni na području Pule i Istre.
Pula do V vijeka
Sve do V vijeka Pula je zbog svoje geografske izdvojenosti izbjegavala selidbene struje i pljačkaško-osvajačke prodore barbara, kada se našla pod vlašću Zapadnih pa Istočnih Gota. Pod Istočnim Rimskim Carstvom Pula se gradi i proširuje te dobiva i svoju vojnu funkciju u sukobima bizantske vojske i Gota.
U feudalizmu
Od druge polovine VI stoljeća Slaveni započinju prodor na istarsko poluostrvo, te se u velikim ratnim okršajima smanjuje broj stanovnika i zamire gospodarstvo.
Novi gospodari Istre, Franci, bili su nositelji modernih feudalnih odnosa koji su omogućili naseljavanje slavenskih, hrvatskih seljaka, ali su i izazvali otpor istarskih gradova. Razvojem feudalizma i stvaranjem gradova-država na istarskom se prostoru javlja Venecija.
Tako je Pula 1150.g. prisegla na vjernost Veneciji i prihvatila podaničke obveze – plaćanje tributa, gradnju i opremanje galija, sudjelovanje u ratu, itd.
Do današnjeg dana
Time se Pula vezala za mletačke ekonomsko-političke ciljeve, što su je odredili u sljedećih nekoliko stoljeća. Tijekom XIV, XV i XVI vijeka Pulu su napadali i osvajali Genovežani, hrvatsko-ugarska vojska, habsburška vojska. To je dovelo i do odumiranja brojnih malih srednjovjekovnih naselja i sela.
Pored ratnih osvajanja, pulsko i istarsko stanovništvo desetkovano je velikim epidemijama kuge, malarije, tifusa, velikih boginja. Propadanje monumentalnih građevina, uništeno gospodarstvo i desetkovano stanovništvo doveli su Pulu na veoma nepovoljan glas.
No zahvaljujući svom geografskom položaju i važnosti luke u trgovačkom prometu, Pula nije smjela nestati. Grad su spasila organizirana naseljavanja hrvatskog i južnoslavenskog stanovništva.
Nakon revolucionarne 1848.g. austro-ugarsko je carstvo uočilo važnost puljske luke, te u tom periodu započinje intenzivna izgradnja velike ratne luke i brodogradilišta. Uporedo s time započinje naseljavanje Pule te se, u roku od oko 50 godina, broj stanovnika sa 1.126 popeo na 40.000 ljudi.
Pula je stoga i dalje bila opisivana kao selo odrezano od ostalog svijeta, no kasnije su uložena znatna sredstva u komunalne, sanitarne i sanacijske pothvate.
Uloženi novac konačno je Pulu približio gradskim karakteristikama. Izgradnjom željeznice Pula postepeno preuzima funkcije tršćanske i riječke luke za Dalmaciju, te paralelno razvija dvije funkcije – ratnu i trgovačku.
Pod patronatom Beča službeni je jezik Puljana njemački, ali talijanski jezik i dalje ostaje svakodnevno uporabni u brojnim slojevima društva, dok se hrvatski jezik vrlo brzo izbacuje iz upotrebe.
Takva se situacija zatekla u Puli tijekom II svjetskog rata za vrijeme fašističke vladavine kada je Pula kao antifašistički grad organizirala svoju bitku za budućnost, te pretrpjela razaranja, ali i represalije nad povjesno poraženom stranom. Svršetkom rata i oslobođenjem od njemačke okupacije, Pula potpada pod angloameričku upravu. 1947.g.
Pula se konačno okreće prema svom prirodnom zaleđu – Hrvatskoj (u skladu s zaključcima iz 1943.g. o pripadnosti Istre Hrvatskoj), a time i Jugoslaviji.
Postojanje Pule pod Jugoslavijom donijelo je do još jednog eksodusa nezadovoljnog domicilnog talijanskog stanovništva. Time je započelo jedno novo razdoblje pulske povijesti koje je trajalo sve do osamostaljenja hrvatske države.
Svi veliki putopisci su uvijek naglašavali da ukoliko želite osjetiti pravi duh grada kojeg posjećujete, razgledavanje gradske tržnice je najbolje mjesto za to.
Na pulskoj se tržnici nalazi najmodernija ribarnica u Hrvatskoj, mesnica i razni ugostiteljski objekti.
Kao i na svakoj tržnici u otvorenom dijelu možete kupiti voće i povrće.
Ukoliko ste iznajmili apartman i želite sami pripremiti gozbu, preporučamo da izbjegnete supermarkete te u potragu za svježim sastojcima i autentičnim iskustvom odete do gradske tržnice.
SELECT wp_posts.*, 1 rooms_available, 0 rooms_booked , IFNULL((SELECT price_meta2.meta_value + 0 FROM wp_postmeta price_meta2 WHERE price_meta2.post_id=wp_posts.ID AND price_meta2.meta_key='_accommodation_min_price:2024-04-24:2026-04-24' LIMIT 1), 0) accommodation_price , IFNULL((SELECT price_meta3.meta_value + 0 FROM wp_postmeta price_meta3 WHERE price_meta3.post_id=wp_posts.ID AND price_meta3.meta_key='accommodation_static_from_price' LIMIT 1), 0) accommodation_static_price
FROM wp_posts INNER JOIN wp_postmeta ON ( wp_posts.ID = wp_postmeta.post_id )
WHERE 1=1 AND (
( wp_postmeta.meta_key = 'accommodation_location_post_id' AND wp_postmeta.meta_value IN ('26') )
) AND wp_posts.post_type = 'accommodation' AND ((wp_posts.post_status = 'publish'))
GROUP BY wp_posts.ID HAVING 1=1
ORDER BY RAND()
Brijuni, su otočje i nacionalni park u Jadranskom moru, na hrvatskom dijelu Jadrana. Zbog svoje vanzemaljske ljepote prozvani su ‘raj na zemlji’.
Brijunsko otočje, ili brijunski arhipelag danas je jedna od najatraktivnijih turističkih destinacija u Hrvatskoj. Čini ga ostrvska skupina pred zapadnom obalom Istre koja je zajedno sa pripadajućim akvatorijiem 1983. godine proglašena Nacionalnim parkom.
Od Pule su udaljeni samo 6 kilometara, a dijeli ih Fažanski kanal kroz koji svakodnevno iz luke Fažana, vozi brod za Brijune. Brijunska ostrva čine dva velika ostrva – Veliki i Mali Brijun, te 12 manjih ostrva vrlo razvedene obale.
Brijuni su poznati po vrlo blagoj klimi, mediteranskoj s mnogo sunca i topline i s dosta vlage u zraku, što omogućuje bujnu vegetaciju i ugodan boravak na ostrvima.
Zimi je prosječna temperatura zraka 5,9, u proljeće 12,2, ljeti 23,2, dok ujesen iznosi 14,8 stepena Celzijevih. Temperatura mora kreće se ljeti od 22 do 25, a temperatura zraka oko 23 stepena Celzijevih. Vegetacija je na Brijunima iznimno bujna, a dio nacionalnog parka zasađen je tropskim biljkama koje tvore posebno uređene aleje, parkove i perivoje.
Na Brijunima se odmaraju gosti koji traže udoban smještaj, boravak u prirodi te zanimljive dodatne sadržaje.
Rt Kamenjak
Rt Kamenjak jedno je od najsunčanijih i najljepših mjesta za kupanje u Istri. Nalazi se na samom jugu Istre, u sklopu mjesta Premantura na 10-ak kilometara udaljenosti od Pule. Iz Premanture do Kamenjaka možete doći automobilom, biciklom ili brodom. Ulaz na područje značajnog krajobraza Donji Kamenjak i medulinski arhipelag naplaćuje se tijekom ljeta samo za motorna vozila, dok je ulaz za bicikliste i pješake besplatan.
Zaštićeno je područje pa tamo nema umjetnih ulica, kuća ili bilo kakvog fiksnog objekta. Ponesite ručnike, suncobran i uživajte na jednog od brojnih malih šljunčanih plaža ili pak skočite s litice u more, jedno od zabavnijih aktivnosti koje vole mladi.
Kristalno plavo more, brojne uvale i nevjerojatne plaže je je svjetski poznati turistički vodič Lonely Planet uvrstio među Top 10 plaža na Mediteranu.
Gastronomija
Istarska kuhinja temelji se na mediteranskoj kuhinji, a ona je pak vrlo slična italijanskoj. U jelima ćete pronaći mnogo svježih namirnica pripremljenih s maslinovim uljem, začinskog bilja poput ružmarina i kadulje te bijeli luk i rajčice u gotovo svim umacima.
Jedno od najpopularnijih jela u Puli i regiji su fuži, domaća tjestenina. Još jedna delikatesa je i istarski pršut, a karakterističan je po tome što se tretira smjesom od različitih začinskih bilja.
Pulski restorani nude pregršt izvrsnih delicija :
Burna istarska historija ostavila je značajan trag i u kuhinji – utjecaj Italije, srednjoeuropske, posebno austrijske i mađarske te slavenske kuhinje osjeća se i u pulskim restoranima gdje je ponuda jela zaista raznovsrna i bogata, i gdje se mogu probati jela pripravljena od morskih plodova, ali i jela tzv. kontinentalne Istre.
U Puli, kao ustalom i u većini istarskih mjesta, svakako valja probati riblje specijalitete od kojih su jela od rošpa (grdobine), brancina ili pak slasne buzare pripremljene od kvarnerskih škampi samo manji broj delicija koje se nude. U Puli valja probati i školjke, zahvaljujući čistom podmorju posebnog su ukusa dondole, mušule, kapešante ili kanaštrele. Odlične su i oštrige kojima valja dodati samo malo limuna.
U Puli će vas rado ponuditi i izvrsnim brodetima, a svakako bi trebalo probati i crni rižoto od sipa. Ljubiteljima plave ribe savjetujemo da probaju sardele na savor. Ovo se jelo jede hladno, a radi se o prženim srdelama prelivenim umakom od ulja, luka, octa i začina.
No, ne vole svi ribe i riblje specijalitete. U Puli što se izbora tiče zaista nema problema. Naime, već kao predjelo pulski restorani nude pravu poslaticu – istarski pršut koji je jedan od najpoznatijih istarskih brandova. Istarski je pršut poseban po načinu spravljanja i dozrijevanja a suši se na buri. U restoranu zatražite da vam pršut narežu nožem – to mu daje dodatnu draž.
Takozvane fritaje ili omleti dio su tradicionalnih jela koje u Puli prave na razne načine, nezaobilazna je fritaja s divljim šparogama, samoniklim biljem bigatim kalijem, vitaminom C, A i B. Fritaje se pripremaju i sa suhim kobasicama, mladim lukom, tartufima…. I svaka je šarmantna na svoj način.
U Puli valja probati i maneštre, tradicionalnu gustu supu čiji su osnovni sastojci krumpir i grah kojem se dodaje pešt (pripravak od slanine i češnjaka). Ova će delicija svoja vrhunska izdanja doživjeti oplemenjena bobićima (mladim kukuruzom), stupanom fermentunom (usitnjenim kukuruzom), odlična je i sa slancem ili farom (ječmom). U maneštre se vrlo često stavlja kost od istarskog pršuta, a specifičnog je okusa ona kojoj se dodaje mladi koromač. Maneštra u koju se uz osnovne namirnice krumpir i grah dodaje kiseli kupus zove se jota.
Utjecaj talijanske kuhinje u Istri najbolje se osjeća kroz niz vrsta odličnih tjestenina koje se u Puli nude. Najpoznatiji su fuži i njoki. Fuži se prave od jaja, brašna i vode. Od ovih se sastojaka umijesi glatko tijesto koje se potom razvalja i reže na pravokutnike čiji se vrhovi potom spajaju i tako nastaju fuži.
Njoki se pripremaju od tijesta čiji su osnovni sastojci brašno, jaja i krumpir. Fuži i njoki najčešće se poslužuju uz razne umake, šuga kako ih u Puli zovu, a najtradicionalniji je žgvacet. Umak od luka, rajčice, kokoške i začina.
No, uz fuže i njoke nije na odmet probati raviole, pljukance, pasutice ili makarune na žlicu. Ravioli su tjestenina punjena raznim nadjevima, a najposebniji među njima su labinski krafi. Vegetarijancima savjetujemo da probaju posutice sa svježim zeljem koje uz dodatak maslinovog ulja i bijelog luka zaista imaju specifičan ukus.
U Puli će vas nakon jela ponuditi u pravilu jednostavnim ali vrlo ukusnim slasticama, najtradicionalnije su korštule te fritule i cukerančići. No, ponude li vam u restoranu poveticu (štrudel) ili breskvice, nemojte odbiti. Pridružite li slasticama tipičan istarski muškat, vino izražajnog mirisa s poluslatkim bukeom vaš će doživljaj biti potpun.
Posljednjih je godina Istra preuzela primat u proizvodnji kvalitetenih hrvatskih vina. nekad se vino dijelilo samo na crno i bijelo, a danas se i u pulskim vinotekama može probati borgonja, hrvatica, ali i brojne visokokvalitetene sorte poznate u cijelom svijetu oput chardonnaya, sivog i bijelog pinota, merlota ili caberneta i sauvignona. No, najpznatija vina istarskog vinogorja su malvazija i teran. Sinonim za bijelo vino u Istri je malvazija koja se proizvodi od autohtonog bijelog grožđa. Istarska je malvazija suha, slamnato je žute boje. Najbolja je, kažu znalci, u godini kada se proizvede.
Ono što je malvazija za bijelo, to je teran za crno vino. Teran je izrazito obojen, gotovo ljubičast, a valja ga poput malvazije piti u godini proizvodnje. I dok će se malvazija najbolje sljubljivati s plodovima mora, rižotima i tjesteninama, teran će se odlično snaći u kombinaciji s istarskim pršutom, jelima od divljači.
Od terana se priprema i istarska supa – specifično jelo ili piće kako vam drago. Naime, supa se priprema tako da se zapečni hljeb i šečer u istarskoj bolaketi preliju teranom, doda im se malo ulja, bibera i soli. Supa se jede žlicom, poželjno je malo vina i popiti.
Tartufi
U pulskim restoranima ponudit će vas i tartufima, rijetkom skupocjenom gljivom koja raste ispod zemlje u srcu Istre. Jela s tartufima kažu vrhunac su gastronomije.
U pulskim restoranima ponudit će vam fuže ili njoke s tartufima, a kada se naviknete na njihov specifičan okus i miris zasigurno trebate probati i biftek ili sir s tartufima. Istarski tartuf, inače jedan je od najcjenjenijih na svijetu, a upravo je u Istri i pronađen najteži svjetski tartuf upisan i u Guinessevu knjigu rekorda. Nije na odmet napomenuti da je tartuf jedan od najčuvenijih afrodizijaka.
Istra, srcoliki poluotok, ima dvije vrste zemlje, intenzivno crvenu u priobalju i sivu, glinastu u središnjem dijelu. Tartuf raste baš u toj sivoj zemlji, u vlažnoj, hrastovoj Motovunskoj šumi kojom protječe rijeka Mirna.
Tartufarska zona proteže se dalje ka sjeveru do Lanišća, potom rječicom Rašom ka jugoistoku na Labinštini, te na jugu do Pazina. Istarski bijeli tartuf jedan je od najcjenjenijih na svijetu, zri u jesen i najbolje je kušati tu rijetku blagodat odmah, tek ubranog u izvornom okruženju malih gostionica i renomiranih restorana. U njegovoj neposrednoj blizini, na uzvisinama uz rijeku Mirnu sve češće se nalazi i crni tartuf, kao i druge podvrste bijelog tartufa koje se konzumiraju zimi i ljeti. I napokon, što je tartuf?
Gastronomi se još ne mogu složiti niti u tome je li on hrana ili začin. Taj čudni i neugledni „krumpir“, taj najčuveniji afrodizijak intenzivnog i neponovljivog mirisa, od trpeze starih Rimljana pa do danas ostao je bespogovorni kralj kulinarstva. Enigma i slast.
Kad se na njega naviknete, ostat će te mu vječni poklonik, ovisnik, kao o svakome grijehu.
Maslinovo ulje i ceste maslinova ulja
Ništa nije ravno toj tekućini, ona je jednostavno neusporediva: simbol Mediterana, zdravlja, gastronomskog užitka i napose lagodne i spokojne starosti. Nesvakidašnjeg je gorkastog okusa, izuzetnog mirisa i sjajni začin ponajboljih jela.
Najvrjednija masnoća u ljudskoj prehrani. Sredstvo za njegu tijela, lijek kod raznih tegoba, po mnogima – eliksir života. Božanski plod. Tekuće zlato. Što se krije iza tih nadnaravnih hvala? Ulika! Ulje! Ulje bogova i ljudi. Ulje masline. Ulje milosrđa i pomazanja.
I na kraju, predstavljamo Vam ove Ceste maslinova ulja Istre kako bismo vam približili naše ponajboje uljare, maslinare, podrume i male konobe. S nešto izraženijim simbolom, zastavicom označili smo maslinare: one s većim izborom kultivara, suvremenom tehnologijom, flaširanim asortimanom, one s osvojenim nagradama.
Manjim znakom, maslinom, označili smo maslinare s tradicionalnom preradom, nešto skromnijim izborom, ali sigurno dobrim maslinovim uljem pa i povoljnijom cijenom.
Vino i vinske ceste
Tipična i najznačajnija sorta je istarska malvazija. Radi se o bijeloj sorti koja zauzima gotovo dvije trećine svih nasada loze na ovim područjima. Budući je nema drugdje, raste samo u Istri, ona u pravilu predstavlja sinonim za istarsko bijelo vino.
Naravno, malvazije znaju biti različite ovisno o terroiru, sklopu prirodnih čimbenika određenih lokaliteta. Među njima najčešće spominjemo dva tipa tla – crvenicu (terrarossa), najčešće u priobalju, gdje vino uživa blagodati jače strukture, te lapor (fliš) u unutrašnjosti Istre, gdje u pravilu nalazimo vina delikatnijeg mirisa.
Uz malvaziju, najvažniju bijelu sortu Istre, tipična crna sorta ovog područja je teran. Vrlo je neobična – daje vino izrazite rubin crvene boje ljubičastog odsjaja, živih neobuzdanih mirisa najčešće šumskog voća, s jakim karakterom, naglašenih kiselina, u pravilu manje izraženog tijela u odnosu na uobičajene standarde za crna vina. Njegova posebnost i na prvi pogled neharmoničnost, nikoga ne ostavlja ravnodušnim, dok trend sve većeg interesa za neobične tipične proizvode otvara nove mogućnosti ovoj atraktivnoj sorti. S mladim teranom priprema se supa, oblik tradicionalnog jela s pečenim kruhom u bukaleti crnog vina.
Ovaj kuriozitet i danas se često nalazi, a govori nam o maštovitosti siromašnog seljaka kojem je supa nerijetko bila jedini objed. Pored malvazije i terana, tipičnih autohtonih sorti Istre, sve češće nalazimo muškatna vina poput momjanskog muškata i porečkog muškata ruža, vrlo atraktivnih vina, posebice onih sa ostatkom neprevrelog šećera, idealnih za deserte na kraju objeda.
Uz malo sreće, mogu se naći i vrlo rijetka vina autohtonih sorti poput borgonje i hrvatice, nježnih mirisa i tijela. Od uobičajenog europskog sortimenta bijelog grožđa, u Istri vrlo dobro uspijevaju chardonnay, pinot bijeli i sivi. Kvaliteta ovih vina sve je veća, o čemu govore brojna priznanja s međunarodnih izložbi.
Ova vina u pravilu mogu i odležavati, te se sve više prilikom njihove izrade koriste i manje hrastove bačve, poznate kao barrique. Od crnih vina europskog sortimenta u Istri se udomaćio merlot, koji je sve prisutniji u vinogradima. Nešto rjeđe, ali isto tako s tendencijom širenja možemo naći cabernet sauvignon i cabernet franc, nadaleko cijenjene bordoške sorte. Rijetko koja vinarska regija u Europi ima visoke rezultate i kod bijelih i kod crnih vina – Istra je svakako jedna od njih.
Ostali autohtoni proizvodi
Tjestenine
Na putu iz talijanskih pokrajina prema Istri polako su se mijenjali nazivi i odgovarajući oblici tjestenina da bi se na kraju pretvorili u autentične istarske kulinarske pojave.
Ljubitelje talijanske tjestenine najviše bi mogao zbuniti naziv istarske lazanje. Ne radi se, naime, o većim pravokutnim plohama tjestenine koje se polažu jedna na drugu, te su odvojene i prelivene umakom, nego naprosto o širokim rezancima. Njihov jednostavan oblik čini ih primjenjivim u raznim jelima, uključujući i podatna gnijezda za bijele tartufe.
Osim širokih lazanja tu su i usko rezane lazanje za juhu i one malo šire – lazanje za maneštre. Značajnu ulogu drže i ravioli (tijesto punjeno raznim nadjevima), od kojih primat drže labinski krafi, punjeni smjesom od sira, jaja, oraha i grožđica, najprije kuhani, a potom zaprženi slatkim umakom.
U vrijeme posta najčešći oblik tjestenine bile su pasutice ili posutice (tijesto izrezano u kvadratiće), prelivene vrućim maslinovim uljem i slanim sardelama ili poslužene zajedno s bakalarom in bianco. Sve veću popularnost imaju i makaruni, žbirići ili pljukanci (tjestenina vretenastog oblika), ali najpoznatija istarska tjestenina jesu, ipak, fuži (mali tanki komadi tjestenine smotani u cjevčice, obično duge tri do pet centimetara).
Od brašna, soli, jaja i vode umijesi se glatko tijesto, razvalja u tanku plohu i izreže na kvadratiće 4×4 centimetra. Preostaje dva suprotna kraka savinuti prema sredini i pritisnuti da se zalijepe. I fuži imaju široku primjenu, no, najčešće su «okupani» domaćini žgvacetima, izvrsnim istarskim gulašima, dakle komadićima mesa u gustom umaku. Kokošji žgvacet je vrlo raširen i omiljen, inačica je i šugo od kokošjeg i goveđeg mesa, a potom i šugo od raznih vrsta krupnije divljači.
Maneštra
Najpoznatije istarsko jelo «na žlicu» – maneštra, duboko je ukorijenjena u kulinarsku tradiciju Istre. Najčešće jelo na istarskim stolovima, u povijesti nerijetko i jedino, maneštra je danas opet u modi.
Istarski pršut
Istarski pršut je trajni suhomesnati proizvod, proizveden od svinjskog buta na istarski način odnosno suho salamuren morskom soli i prirodnim mirodijama te se suši na buri bez dimljenja.
Čripnja – istarska peka
Uz sve to kušajte jela pod čripnjom (jela ispod peke) i kada smo kod peke, moramo napomenuti da se peka može pripremiti u količini od 100 obroka odjednom! Tu se pripremaju isključivo jela tradicionalne domaće Istarske kuhinje (domaća tradicionalna jela – domaći tradicionalni specijaliteti).
Istarske kobasice
Istarske kobasice tradicionalno se rade od biranih djelova svinjskog mesa, uz dodatak domaće Malvazije, morske soli, papra te češnjaka, ružmarina i lovora.
Blitva
Zeleno lisnato povrće, u koje spadaju blitva, špinat, zelena salata ili raštika, sadrže mnoge dobrobiti za organizam.
Škampi na buzaru
Buzara je vrhunski jadranski specijalitet, a istovremeno i vrlo jednostavan jer je jedno od omiljenih ribarskih jela kao što su škampi.
Rižot
Rižot je istarski specijalitet. Crni mornarski rižoto,je jelo od sipe pripremljeno na luku dinstanom na maslinovom ulju,češnjaku te sve ukuhano u riži,parmezanu i žlici vrhnja.
Javni prijevoz u Puli uključuje autobuse koji prometno povezuju cijelu Pulu, a cijena karte zavisi u kojoj se zoni vozite.
Ako se ne želite služiti javnim prijevozom, već želite fleksibilnost i komotnost ili možda želite bolje istražiti Pulu i Istru, imamo par prijedloga za vas. Na vama je da odlučite koja je najbolja opcija za to – bicikl, motor, auto ili brod.
Ljeti se parking u Puli naplaćuje dva sata duže (od 7h do 20h) nego zimi te je nedjeljom i blagdanom besplatan. Razlog tome je dolazak brojnih turista ljeti, a u Pula Parkingu to je razdoblje od 1.6 do 30.9.
Parking se naplaćuje od 7h do 22h, a cijene se razlikuju u zavisnosti o tome u kojoj ste se zoni parkirali. 1. i 2.
Vjerski objekti
Katedrala uznesenja Blažene Djevice Marije
Unutar grada, uz glavnu ulicu kojom se sa Flavijevske ceste dolazilo do Foruma, nalazi se katedralna crkva. Sagrađena je na mjestu gdje su se kršćani okupljali još u vrijeme progona crkve (do IV. vijeka). Vremenom je nastajala sve veća građevina koja je u V. vijeku dobila oblik današnje crkve. Bila je to izdužena pačetvorinasta građevina odvojena sa dva reda stupova. Oltarni prostor bio je na sjevernoj strani, određen polukružnim podijem s klupom za svećenike. Ispred oltarnog prostora, iza njega i oko samoga oltara sačuvani su ulomci podnog mozaika iz V-VI. vijeka, s memorijalnim natpisima vjernika koji su svojim novcem platili izradu određene površine.
Najstariji sačuvani dijelovi zida crkve s početka IV. vijeka vidljivi su s vanjske strane: donji dio stražnjeg zida pripada tom razdoblju. Kasnije je crkva zbog požara 1242. godine doživjela preinake u više navrata. Dok su gornji prozori središnjeg broda izrađeni u ranokršćansko doba, prozori bočnih brodova imaju tipični gotički izgled.
Ispred crkve bila je u V. vijeku sagrađena krstionica križnog tlorisa, koja je srušena 1885. godine. Početkom XVI. stoljeća sagađeno je novo, kasnorenesansko pročelje, a ispred crkve je u drugoj polovici XVII. vijeka (1671-1707) sagrađen zvonik (u njegovoj gradnji korišteni su kameni blokovi iz Amfiteatra).
Na mjestu gdje se danas istočno od katedrale, nalazi mali park, postojala je do 1657. godine crkva Sv. Tome, zaštitnika grada: i ona je bila sagrađena u V. stoljeću, a takva pojava dvostrukih crkvenih kompleksa u Istri nije rijetkost (Nezakcij, Poreč). Crkva Sv. Tome nakon rušenja u Srednjem vijeku više nije obnavljana: zadnji površinski ostaci bili su vidljivi još 1812. godine.
Crkva i samostan Sv. Franje
Na padini brežuljka između Foruma i gornje kružne ulice, nalazi se samostanski kompleks posvećen sv Franji Asiškom, koji je nastao u XIV. vijeku na mjestu gdje je već ranije postojalo kultno mjesto.
Franjevačka zajednica spominje se u Puli već u XIII. vijeku. Crkva je sagrađena 1314. godine u kasnoromaničkom stilu s gotičkim ukrasnim detaljima, kao stroga i jednostavna građevina propovjedničkog franjevačkog reda. Fina obrada kamenih kvadera od kojih su sagrađeni zidovi upućuje na zaključak o vrhunskoj vještini majstora koji su sudjelovali u gradnji.
Unutrašnjost crkve je jedinstvena, a ono što je neuobičajeno jest da postoje dvije propovjedaonice umjesto jedne. Između crkve i samostana posjetioci mogu naići na velik broj malenih ploča i spomenika od kamena.
Samostan i crkva sv. Antuna u Puli
Samostan i crkva sv. Antuna u Puli je jedan od sakralnih spomenika grada Pule.
Nalazi se tik uz jugoistočnu stranu Amfiteatra u samom središtu grada. Crkva djeluje tako monumentalno da je neupućeni posjetitelj drži katedralom, premda je sagrađena tek u 20. vijeku.
Crkva je posvećena sv. Antunu Padovanskom, a suzaštitnica crkve je sv. Terezija od Malog Isusa.
Kapela Sv.Marije Formoze
Jedna od dvije kapele sagrađena u VI vijeku kao dio velike benediktinske opatije srušene u XVI vijeku. Pod i zidovi bili su ukrašeni mozaicima ostaci kojih se nalaze u Arheološkom muzeju.
Građena je u stilu ravenskih crkava, ali je za razliku od njih korišten kamen, a ne opeka. Zbog svojih dimenzija i načina gradnje, kao i potpune očuvanosti, Kapela predstavlja izuzetnu arhitektonsku vrijednost svog vremena.
Pravoslavna crkva Sv. Nikole
Sagrađena u drugoj polovni VI. vijeka, s tipičnom ravenskom poligonalnom apsidom, crkva je bila posvećena Velikoj Gospi. Nakon temeljite rekonstrukcije oko 1200. godine, dodijeljena je grčkoj pravoslavnoj vjerskoj zajednici u Puli 1583. godine, koju su činili doseljenici s Cipra i iz Naupliona: danas pripada Srpskoj pravoslavnoj crkvi.
U crkvi se nalazi ikonostas grčkog majstora Tomiosa Batosa iz XVIII. stoljeća, vrijedne ikone i drugi predmeti.
Kako doći?
Automobilom :
sa zapada : Trst – Kopar – Buje – Pula
sa sjevera : Villach – Ljubljana – Kopar – Buje – Pula
sa istoka : Zagreb – Rijeka – Tunel Učka – Pazin – Pula
Brodom i jahtom:
plovilom preko graničnog prijelaza Pula
Avionom:
međunarodni aerodrom Zagreb – međunarodni aerodrom Pula – 5 km od centra grada
Udaljenost Pule od nekih gradova u zemlji i inostranstvu:
Rijeka – 102 km,
Zagreb – 288 km,
Dubrovnik – 696 km,
Trst – 126 km,
Beč – 593 km,
Frankfurt – 1030 km,
Amsterdam – 1490 km,
London – 1750 km,
Muenchen – 607 km,
Milano – 535 km
Rim – 756 km,
Graz – 398 km.
Parkovi
Obilazak turističkih znamenitosti grada ne bi bio potpun kad ne bi uključio i šetnju kroz očuvane i lijepo uređene parkove.
Svaki je od njih priča za sebe nastala u prepoznatljivom razdoblju razvitka Pule. Skrivajući poneku tajnu i ljubavnu priču izazivaju znatiželju svakog posjetitelja Pule koji bi ju volio doznati i ponijeti sa sobom u svoju postojbinu.
To je ono zrnce soli koje se dodaje jelu da bi dobilo puninu i zaokružilo senzaciju. Nisu svi parkovi nastali istovremeno pa je stoga različit i njihov stil te izgled.
Jedni su pravilnog rastera i s biljkama šišanim u raznim geometrijskim oblicima, drugi su “ležerniji” i po koncepciji i po biljnim vrstama koje sadrže.
Većina današnjih parkova u Puli podignuta je i zasađena upravo u razdoblju austrougarske vladavine, dok vladavina Italije te novije doba nisu ostavili znatnijeg traga u perivojnoj kulturi grada.
Za sve parkove koji su nastali u to doba karakterističan je osmišljen raspored staza, vodovodna instalacija te stručan odabir biljnih vrsta.
Sto km staza za pješačenje
Svi oni koji vole prirodu i pješačenje u Puli zaista mogu uživati u tom svom hobiju. Naime, u okolici Pule nalazi se oko sto kilometara obilježenih pješačkih staza.
Poznatom Carskom šumom, nadomak Pule, koja je jednako ugodna i ljeti i u proljeće, prolazi tridesetak kilometara staza, dio staza nadomak je moru. No, ako se želite i na odmoru zabaviti šetajući pješačkim stazama svratite prije do Turističke zajednice grada Pule, na Forumu 3, rado će vam dati kartu staza za lakše snalaženje.
Podsjećamo da hodanje potiče lučenje hormona dobrog raspoloženja i ugode, možda je godišnji odmor pravi trenutak da učinite prvi korak, ako već nemate vremena za šetnje u danima kada radite.
Lungo mare
Prekrasan proljetni vikend naprosto vapi za šetnjom uz morsku obalu. Gdje poći? Nedoumice gotovo da i nema. Vijugava cesta od gradskog kupališta Valkane pa sve do Gortanove uvale i dalje do Valsalina nezaobilazno je šetalište mnogih Puljana.
Implantirana u gustu borovu šumicu (Pinus halepensis) s jedne, i prirodne stjenovite morske obale s druge strane pruža pravo osvježenje nakon naporna tjedna.
Tu se danomice kreću sve generacije ‡ od malene djece u kolicima tijekom šetnje s roditeljima do stanovnika “treće životne dobi”, da bi zajedno upili svu ljepotu koju ovaj dio grada pruža.
Jednosmjeran promet automobila, prilično visoko postavljeni “ležeći policajci” i rubnjaci omogućuju nesmetanu šetnju novopopločenim pločnikom. Oni aktivniji izabiru put krivudavim stazicama kroz šumicu preskačući grmiće zelenike, tršlje, lemprike i provlačeći se kroz spletove tetivike, lonicere i bršljana.
Otkad su 1994. godine u ovom dijelu postavljeni javna rasvjeta i drugi urbani elementi (klupe, košarice i javne govornice), i u kasnim večernjim satima ovdje je vrlo živo. Tada se tu sastaje mlada generacija prije večernjih izlazaka.
Ako vas ikad u proljeće put navede u ovaj dražesni istarski grad, ne zaboravite šetnju uz zapjenjelu morsku hrid. I dok se lagani maestral poigrava vašim vlasima, osjetit ćete miris joda i borovine u zraku, a srce će se namah ispuniti ushićenjem.
I tada će se učiniti da poznajete sve šetače, premda ih niste nikad u životu susreli i poželjet ćete da svakog pozdravite i toplo mu se nasmiješite. Možda upravo u tome leži tajna dobronamjernosti i prijateljskog raspoloženja Puljana. A prizor zalazećeg sunca nad blago namreškanom morskom pučinom neponovljiv je doživljaj koji ostaje u sjećanju da ponovnog susreta.
Giardini
U drugoj polovini 19. vijeka na području ispod starog Kaštela uređena je parkovna površina. Sagrađene su staze, uređene gredice s cvijećem, zasijana trava, zasađena stabla. Površina je poslije prenamijenjena u tržnicu.
Tako je početkom 20. vijeka posađeno stotinjak stabala koprivića u četiri reda, koja i dan-danas pružaju hlad pulskim stanovnicima i putnicima-namjernicima. Na staroj se fotografiji vidi da su posađena stabla bila propisno uzgojena u nekom od tadašnjih rasadnika, s dobro razvijenom krošnjom i ravnim deblom.
Sve su sadnice bile istog habitusa. Neke od njih nisu odoljele zubu vremena, pa ih je danas ostalo osamdesetak, ali su ipak najvrjednija zelena oaza u srcu grada. Stabla su nijemi svjedok izmjene vlasti, kulture i generacija Puljana. Danas njihova visina doseže dvadesetak metara.
S prostranog šetališta stubama se išlo u zgradu Gradskoga muzeja, a one su ujedno bile komunikacija grada, proširenoga izvan gradskih zidina, sa starom jezgrom Kaštela. Budući da je Pula u doba Austro-Ugarske imala tramvajsku komunikaciju s jednog kraja grada na drugi, jedna od gradskih linija vodila je pokraj Giardina.
Uz cestu i duž šetališta bili su lampioni ulične rasvjete koji su davali romantični ugođaj. Istočno od Giardina nalazi se rimski spomenik Slavoluk Sergijevaca, jedan od ciljeva pri turističkom razgledanju grada, koji je razlog velike pješačke frekvencije preko Giardina. U debelom hladu stabala ugostitelji su proširili svoje lokale tako da se tu može popiti napitak uživajući u šumu sitnih listića.
Tijekom cijeloga svojeg postojanja Giardini su bili mjesto sastajanja i okupljanja u povodu raznih manifestacija i skupova. Već u prvoj polovici 20. stoljeća ovdje su održavane izložbe knjiga i prigodne prodaje. S tim se običajima nastavilo i poslije, pa se tu odvijaju projekcije filmova, koncerti i ostala društvena događanja.
Tako je Korzo, kako se šetalište naziva nakon rata, postao i ostao glavno društveno okupljalište. Na fotografiji s početka 20. stoljeća još se vidi zeleni pojas između drvoreda i gornje prometnice, koji je bio jedini ostatak nekadašnjih vrtova. Taj je pojas znatno smanjen tijekom bombardiranja u Drugom svjetskom ratu.
Nakon rata pronađeni su ostaci gradskih zidina, koje su poslije i obnovljene. Godine 1995. u arheološkim su iskapanjima oko Slavoluka Sergijevaca nestali i zadnji ostaci zelenila. Tako je srušena i prekrasna crnika posađena početkom stoljeća, kao i slobodna živica od gorke naranče (Poncirus trifoliatus), jedina takve vrste u gradu. Danas Giardine od starih gradskih zidina Kaštela, osim kanala, odvaja i živica od vatrenog trna (Pyracantha coccinea).
Šijanska šuma
Želite li u sparna ljetna poslijepodneva, u bojama bogatu jesen ili u mirisno proljetno jutro pobjeći iz gradske vreve, neka vam izbor bude Šijanska šuma.
Vjerujte, nećete požaliti. Svega dva kilometra od strogog centra grada naći ćete se u samom srcu raja za dušu i tijelo. Uski vijugavi puteljci poput labirinta na svakom zavoju otkrivaju poneko iznenađenje, životinjicu ili prelijepi primjerak šumske flore. Kroz visoke krošnje stabala probijaju se stidljivo sunčeve zrake, tek toliko da uspijete razaznati kuda vas pojedina staza vodi.
Jednako je tu lijepo u proljeće, kada tlo prekrivaju mirisni tepisi ciklama, kao i u jesen, kad se ispod otpalog lišća naziru klobuci mnogih vrsta gljiva. Uživajte u njima na njihovom prirodnom staništu, ali ih ne berite! U ovoj je šumi sva flora i fauna zaštićena te kući ponesite samo sjećanje na prelijepe prizore.
Uz Šijansku šumu vezuje se i jedna priča. Na Veliki petak 1271. godine članove imućne i ugledne pulske obitelji Castropola ubili su urotnici. Vjerni sluga uspio je spasiti samo muško dijete i smjestiti ga u franjevački samostan, gdje je i odraslo. Kasnije je, u znak zahvalnosti, Šijanu poklonio tom samostanu. Godine 1860. upravu nad šumom preuzima ratna mornarica.
Početkom prošlog stoljeća nazivala se Carskom šumom (Kaiserwald), kada je služila za odmor i rekreaciju austrougarske vojske i gospode. Brojni izletnici dolaze u šumu raznim prijevoznim sredstvima: kočijama, automobilima, biciklima pa se već tada ističe potreba za njezinim uređenjem i povezivanjem tramvajskom prugom s centrom.
U dosadašnjim detaljnim istraživanjima park šuma Šijana opisuje se kao zajednica hrasta medunca i bijelog graba, a neposredna blizina morske obale, s vegetacijskim područjem hrasta crnike, razlog je što se na toplijim položajima u šumi češće pojavljuje crnika.
Površina park šume Šijana iznosi 152,13 ha, a karakteristični su uneseni elementi listača i četinjača. Posjetiteljima bi svakako trebalo omogućiti upoznavanje s vrijednostima pojedinih vrsta zbog njihove impozantnosti ili raritetnosti. Takvi su npr. primjerci hrasta plutnjaka (Quercus suber), hrasta medunca (Quercus pubescens) te brucijskog bora (Pinus brutia).
Huguesov park
Nema kontinuiranu vezu s ostalim parkovnim površinama u gradu, pravokutnog je oblika i ukupne površine od 3.000 m2. Prelijepo razvijena stabla velelisne lipe (Tilia platyphyllos) daju blag miris i ugodnu hladovinu za sparnih ljetnih dana.
Od osušenih cvjetova ove krasne listopadne vrste dobiva se ukusan topli ili hladni napitak koji se uspješno koristi pri liječenju srčanih i krvožilnih tegoba.
Park grada Graza
Park nazvan po austrijskom gradu pobratimu Pule smješten je u strogom centru grada između glavnih pješačkih i automobilskih komunikacijskih smjerova.
Podignut je 1957. godine na ruševinama zgrada koje su srušene u bombardiranju pa je njegova podloga nekvalitetna i ne zadovoljava potrebe modernog gradskog parka. Iako nije reprezentativno uređen, privlači pažnju arheološkim eksponatima razmještenim po parkovnoj površini zbog kojih je do 60-ih godina 20. stoljeća i nosio ime Arheološki park.
U njegovom je središtu mjesto pronašla skupina lijepih crnika, istarskog autohtonog hrasta, vrste koja prevladava u vegetacijskoj karti Istre. Tu nalazimo i jedinstveni primjerak samonikle smokve – mediteranske voćke plodova nezaobilaznih na istarskoj trpezi. Kušajte ih na razne načine: svježe sušene, u rakiji, marmeladi i kolač smokvenjak.
Rubno prema prometnici između stasitih stabala ladonja svoje su mjesto pronašli grmovi mirte (Myrtus communis). Ova mediteranska biljka prirodno se nalazi u vegetaciji Istre i još je jedan od “mirisnih” članova mediteranske flore. Naime, eteričnim se uljem mirte uspješno liječe problemi dišnih puteva i jača imunološki sustav.
Park Petra Krešimira IV.
Park je logični nastavak prethodnog parka, a podignut je 1953. godine na površini od 3.380 m2. Godine 1960. izgrađena je fontana od prirodnog istarskog kamena kao simbol dovođenja pitke vode u Pulu s izvora u dolini Raše. Park ima još jednu zanimljivost. Riječ je o osmerokutnom rimskom mauzoleju iz 1. stoljeća građenom na području rimske nekropole.
Grmovi tamarike, oleandera i suručice prekasan su cvjetni prizor koji poziva na ugodu, a gracilni zvonoliki bijeli cvjetovi juke na dugoj stapci “razbijaju” sivilo prohladnih jesenskih dana. Prekrasne cvjetne grupe ljetnica ukrasne kadulje, kadifice i zvjezdana rascvjetaju se svakog ljeta u svim duginim bojama, a tijekom ranoproljetnih mjeseci spektar boja maćuhica i tratinčica unosi živost među sive i zelene grmove lavande i santoline.
Cijelim parkom danas dominira prekrasno stablo atlaskog cedra (Cedrus atlantica ‘Glauca”) plavkastih iglica i izuzetno pravilne krošnje i debla.
Titov park
Na jednom od najfrekventnijih gradskih raskrižja pedesetih godina prošlog vijeka nastao je današnji Titov park. Krasi ga impozantni spomenik palim borcima autora Vanje Radauša, te desetak bista narodnih heroja.
Ovaj park osim što ima obilježje memorijalnog parka mjesto je druženja i okupljanja pod starim platanama. U jutarnjim satima pod njihovim se krošnjama druže brojni šetači i oni koji žele na trenutak predahnuti, a večernjim satima često se čuje moderna glazba.
Mjesto je to na kojem se druže i brojni mladi. Šarenilo boja, raznolikih biljaka mami posjetitelje, a mnogi će zastati i kod makete grada kako bi napravili plan za razgledavanje Pule.
Park pod arenom
Smješten je na najreprezentativnijem mjestu u gradu, blagoj padini ispod same antičke ljepotice Arene. Gotovo uvijek dobiva epitet najljepšeg pulskog parka.
Jedna je od rijetkih osmišljenih parkovnih površina iz razdoblja talijanske vladavine koja se do danas održala u neizmijenjenom obliku s obzirom na ukupnu površinu, oblik i veličinu parcela i staza. Park je nastao 30-ih godina 20. stoljeća na mjestu dotadašnjeg vojnog skladišta prvotno namijenjenog potrebama austrougarske, a zatim i talijanske vojske.
Godine 1935. talijanske vlasti postavljaju u sredinu donjeg ruba parka impozantan spomenik caru Augustu, koji je, kao i prethodni u Valerijinom parku, odnesen 1947. godine po odlasku talijanske vlasti. Na tom se mjestu uređuje nova parcela koja potom čini sastavni dio parka koji je sađen i održavan u talijanskom stilu.
Vrste poput tise, kaline i šimšira kao i mnoštvo cvatućih ljetnica davale su mu, a i danas daju posebnu draž. Na površini od 3.300 m2 dominira razigran cvjetni tepih ljetnica koje se svake godine nanovo sade. Nerijetko se tu i fotografiraju posjetitelji želeći zapečatiti svoj boravak u drevnom gradu uz rascvjetale maćuhice, begonije, petunije s amfiteatrom u pozadini.
Park se njeguje u starom stilu do 50-ih godina 20. stoljeća kada se bilje prepušta slobodnom rastu, a sade se i nove vrste koje su tada bile u modi. Tako su tada svoje mjesto u ovom parku dobili razni cvatući grmovi, tobirovac, božikovina pa čak i smreka. Osim tise, i božikovina je zaštićena biljna vrsta u Hrvatskoj čiji lijepi crveni plodovi uljepšavaju i čine park vrlo vrijednim. Park cara Augusta desetljećima ostaje vrijedan eksponat kao svjedok parkovne kulture grada.
Ako se popnete stepenicama na vrh amfiteatra, prepoznat ćete lavandom ispisan natpis “Pula” na središnjoj parceli u parku.
Lavanda (Lavandula officinalis) je vrlo česta trajnica u primorskom dijelu Hrvatske i u zadnje je vrijeme vrlo omiljena u parkovnoj kulturi. Sve je češće sade i u privatnim okućnicama zbog prelijepih ljubičastih cvjetova tijekom ljetnih mjeseci, ali i opojnog mirisa koji širi uokolo.
Biljka je bogata eteričnim uljem koje ima široku namjenu: uravnotežuje cjelokupno stanje organizma, uspješno se koristi pri liječenju psihičkih tegoba, nesanice, depresije i stresa. Kad se utrlja u kožu, uspješno odbija komarce.
Park Valerija
Nastao je kao posljedica širenja parkovnog zelenila prema amfiteatru u razdoblju od 1890. do 1893. godine i bio je vrhunac parkovne umjetnosti toga doba u Puli. Sredstva za podizanje parka osigurana su Općinskom odlukom 1890. godine o izdvajanju po 2.000 forinti tijekom tri godine, a u spomen na kraljicu Valeriju dano mu je njeno ime.
Park je trokutastog oblika, a smješten je ispod same antičke ljepotice Arene. Bio je i ostao odredište svih posjetitelja. Cijeli je park bio zbirka topijarno šišanih geometrijskih oblika (kugle, kvadrati, stošci, polukugle) za što su korištene vrste koje se mogu lijepo oblikovati kao npr. lovor, bekovina, šimšir, kalina. Staze su u ovom parku, za razliku od prethodnih, pravilne i pod pravim kutom. Središnji motiv bio je vodoskok u kojem je 1897. godine postavljen mjedeni kip Amora.
Uklonjeni su nakon nekoliko godina, a na njihovo je mjesto 1904. godine postavljen spomenik austrijskoj carici Elizabeti. Srušen je i uklonjen 1934. godine da bi 1940. na njegovo mjesto bila postavljena rimska vučica s Romulom i Remom. Nakon Drugog svjetskog rata, talijanske su ga vlasti odnijele, a na njegovo je mjesto 1953. godine postavljen spomenik Mornaru posvećen pobuni mornara 1918. godine, ali je i on 1995. godine maknut. Za talijanske vladavine park je nosio ime princa Umberta.
Biljne vrste sađene u ovom parku bile su slične onima na Monte Zaru. Tu se mogu naći cedrovi, čempresi, juka, velika i mala žumara, lovor, oleandar, tisa i bekovina.
Tisa (Taxus baccata) je zaštićena biljna vrsta u Hrvatskoj, stoga je pravo blago imati ovako lijepo razvijene primjerke u parkovnoj baštini. Sve je na njoj otrovno osim dekorativnog crvenkastog ovoja oko ploda. Na jednoj biljci nalaze se ili muški ili ženski cvjetovi, pa u blizini moramo imati primjerke oba spola ukoliko želimo dobiti lijepe plodove.
Tisa dobro podnosi orezivanje, zahvalna je za oblikovanje i formiranje raznoraznih oblika, a odlično podnosi gradske uvjete. I ovdje, kao u Mornaričkom parku, nalazimo prelijepe primjerke obalnog mamutovca, egzote koja zasigurno ne može ostaviti ravnodušnim nijednog posjetitelja parka.
Obični ili mediteranski čempres (Cupressus sempervirens) je vrsta koja je zastupljena u gotovo svim pulskim parkovima. Nalazimo ga u dvije forme, vodoravnoj i izrazito piramidalnoj, koja se koristi kao vertikala pri oblikovanju parkova. Poznato je da su još stari Grci i Rimljani koristili grane čempresa u svojim domovima za dezinfekciju prostora. Osim toga, njegovo eterično ulje dobro je za jačanje imunološkog sustava, pozitivno utječe na probleme dišnih puteva i cirkulacije te ima izuzetno umirujuće djelovanje.
Juka (Yucca gloriosa) je izvorno vrsta sjeverne i srednje Amerike. Svojim velikim, bijelim uspravnim cvjetovima već u kasnu zimu privlači pozornost.
Danas, kao i prije stotinu godina, u ovom parku prevladavaju grmovi lovora koji su vještim vrtlarskim škarama oblikovani u razne forme. Lovor (Laurus nobilis) je tipična vrsta za ovo podneblje, a prirodno raste na prijelazu sredozemnih i polusredozemnih šuma.
Cvjeta vrlo bujno u žutim grozdovima, a lišće, drvo i plod obiluju eteričnim uljem. Stoga je vrijedno imati ga u blizini zbog terapeutskog učinka kod bolesti dišnih putova, a dezodoriranjem zraka eteričnim uljem može se spriječiti infekcija. Osim toga, nezaobilazan je začin u mediteranskim jelima kojima daje prepoznatljiv gušt. Staro je vjerovanje da drvo lovora štiti od munje, zla i zaraznih bolesti te se stoga često sadio u blizini kuća. Također, lovorova grančica je od davnina simbol vojne slave, ali i uskrsnuća pa su lovorove vijence stari Rimljani vješali na vrata za doček Nove godine.
Riva
Kakav bi to primorski grad bio koji ne bi imao rivu. Rivu za šetanje, rivu za susretanje, rivu za odmor na klupi nakon naporna dana, pa makar to bio njezin mali dio dugačak samo 200 metara.
Tu se najvećim dijelom okupljaju umirovljenici na jutarnjoj ćakuli i ribari amateri prije polaska na pešku, ili pri povratku, da bi svojim poznanicima ispričali jednu od ribarskih priča. Skupe se ispod grana i tako ugodno provedu nekoliko sati. Nađe se tu i mlada mama koja je u šetnji s kolicima zastala da odmori oči u plavetnilu mora i udahne malo morskoga zraka.
Prvotno je na tome mjestu bio manji zaljev mandrač, gdje su držani čamci. Kasnijim nasipavanjem teren je podignut do današnje razine, a na tom je mjestu uređen krasan park.
Park Franje Josipa I. i Park kralja Zvonimira
U drugoj polovini 19. vijeka dolazi do širenja grada na sjever i istok pa se osim o gradnji mjestimičnih stambenih objekata počinje razmišljati i o stvaranju zelenih oaza u tom dijelu grada.
Budući da je širenje prema sjeveru bilo ograničeno postojanjem zaljeva (Valle del Ponte), Austro-Ugarska je pribjegla nasipavanju i melioriranju tog dijela obale, tzv. mandrača, pa je taj prostor iskorišten za oblikovanje parkovne površine koja je trebala zadovoljiti potrebe budućih stanovnika. U neposrednoj blizini tadašnjeg Gradskog parka niknuo je početkom 20. stoljeća prvi gradski hotel “Riviera”, koji i danas predstavlja pravu secesijsku ljepoticu.
Parkovna površina preko puta hotela nazvana je istim imenom, a 1918. godine obje površine mijenjaju naziv u Parco Regina Elena, po talijanskoj kraljici. Do hotela su već bile izgrađene vile Münz u kojima je stanovao imućniji stalež pa je postojanje kvalitetnog perivoja u neposrednoj blizini življenja bilo imperativ.
Tadašnji Gradski park (današnji Park Franje Josipa I.) kvadratnog je oblika s površinom većom od 8.000 m2, a park Riviera (današnji Park kralja Zvonimira) trapeznog je oblika i gotovo upola manji.
Duge i zmijolike staze u Gradskom parku polako su vodile šetače s jednog kraja perivoja k drugom kao da žele da šetnja kroz rado posjećivani perivoj traje što duže. A kad bi se gospoda umorila, odmor bi potražila na klupicama, opuštajući se uz zvuke Gradske glazbe u nedjeljna poslijepodneva. Prelijep drvored i danas živućih ladonja dijelio je ove parkove od prometnice kao ugodan vizualni i zvučni “štit” stvarajući intimni ugođaj.
Pedesetih godina na sjevernom dijelu Parka Franje Josipa I. izgrađena je fontana čiji je rub istaknut nizom prirodnih istarskih oblutaka, a iz gomile istarskog kamena na sredini vodoskoka izbijala je voda. Postavljanjem modernog dječjeg igrališta početkom 90-ih godina 20. stoljeća središnji dio Parka Franje Josipa I. postupno se povećao i preuzeo funkciju glavnog punkta za sastajanje, druženje i dječju igru.
Od zanimljivih egzota u parku spomenimo koštuničastu patisu (Cephalotaxus drupacea) koju izvorno nalazimo u Japanu i Kini. Sporog je rasta, a plod je zelena koštunica slična maslini.
Od autohtonih vrsta u ovom parku ističu se prelijepi primjerci brijesta, crnike i koprivića. Crnika (Quercus ilex) je autohtona vrsta naših submediteranskih istarskih šuma i najzastupljenija vrsta hrasta na ovom području. To je zimzeleno stablo guste, tamne krošnje i boje kore po čemu je i dobilo ime. Drvo je vrlo kvalitetno i rasprostranjeno, a zanimljivo je što tone u vodi zbog visoke gustoće.
Rubno uz Park Franje Josipa I. prema pulskoj Rivi šepure se prekrasno razvijeni primjerci kanarske palme (Phoenix canariensis) koji svojom raskošnom perastom krošnjom privlače pozornost svakog posjetitelja Pule. Palma potječe s Kanarskih otoka, a u Europu je donesena polovicom 18. stoljeća. Gotovo je nemoguće otići iz grada, a ne primijetiti i ne uslikati se pod Arenom i krošnjom ovih palmi.
Monte zaro
Bio je i ostao najveći gradski park. Podignut je na brežuljku ispod i oko Hidrografskog instituta sa Zvjezdarnicom (Specula di marina) s dvije kupole od kojih je jedna srušena za bombardiranja u Drugom svjetskom ratu. Park je sistematski i brižljivo sađen deset godina na površini od oko 29.000 m2, a svega desetinu pokrivaju staze.
Kompozicija parka je osno-simetrijska, a glavnu os i danas čini potez Zvjezdarnica ‡ stubište ‡ vodoskok ‡ stubište – vodoskok. Broj posađenih vrsta ni danas nije velik, a zastupljene su uglavnom mediteranske: čempresi, borovi, cedrovi, kalina, lovor, oleandar, glog… U središtu parka na mramornom pravokutnom postolju bio je 1877. godine postavljen spomenik viceadmiralu Tegetthoffu okružen raskošnom cvjetnom grupom.
Spomenik je srušen 1920. godine, a na njegovom su mjestu Talijani izgradili vodoskok koji su vodovodnom instalacijom povezali s već postojećim u donjem dijelu parka. Za vladavine Italije Monte Zaro je bio izuzetno čuvan i njegovan park, a šišani topijarni oblici našli su svoje mjesto kao elementi “romaničkog vrta”.
Danas u ovom parku raste 20-ak biljnih vrsta, a najbrojniji su lovor, bekovina, alepski bor i cedrovi.
Od cedrova su prisutni atlaski, himalajski i najimpozantniji, libanonski cedar, a najlakše ih razlikujemo prema rasporedu grana u odnosu na deblo. Atlaskom cedru grane rastu koso prema gore, himalajskom su vrhovi stabla i grana povinuti, a libanonskom su grane postavljene okomito na deblo pa je krošnja široko kišobranasta i pomalo podsjeća na japansku pagodu. Ova posljednja vrsta je vrlo cijenjena u brodarstvu, a pojedini primjerci mogu živjeti i više od 1.000 godina.
Sljedeća vrlo zastupljena četinjača je alepski bor (Pinus halepensis) koji je za ovo podneblje značajan jer dobro podnosi sol pa se često sadi u blizini mora. Osim toga, idealan je za pošumljavanje pa se često upotrebljava za pripremu terena ostalim kvalitetnijim primjercima tj. kao pionirska vrsta. Ovo je izrazito mediteranska vrsta i u našem južnom priobalju je autohtona.
Mornarički park
Prvi gradski park podignut je 1863. godine. Smješten je između današnje Arsenalske, Rizzijeve i Besenghijeve ulice. Njegova je površina oko 12.000 m2 i pravilnog je pravokutnog oblika.
Staze su tucaničke i pokrivaju više od trećine ukupne površine parka. Godine 1876. na najvećoj središnjoj rundeli postavljen je nekoliko metara visok mramorni stup u čast vojvode Maksimilijana, vrhunskog zapovjednika ratne mornarice, inače brata Franje Josipa I. te se u to doba park i nazivao Maksimilijanovim. Do 1914. godine u njemu su bili zasađeni primjerci 63 biljne vrste koji su dopremani brodovima sa svih strana svijeta. Neki od njih su živi i lijepi i danas.
Kada je Pula pala pod talijansku vlast, park je promijenio ime u Mornarički, a 1919. godine spomenik Maksimilijanu prenesen je u Veneciju. U doba Italije svaka je zasađena biljka imala naziv na latinskom, njemačkom i narodnom jeziku, a 1956. godine svi su nazivi obnovljeni na talijanskom i hrvatskom. Tada je park i prozvan Botaničkim. Danas se u njemu razvija 40-ak biljnih vrsta.
Posebno je zanimljiva i vrijedna skupina egzotičnog obalnog mamutovca (Sequoia sempervirens). Ima vitko, visoko deblo i vrlo neobičnu koru debelu i do 30 cm, koja je na pritisak mekana i ljušti se u trakama, te štiti kambij od požara. »ešeri su mali, a iglice mekane. Mamutovac potječe s obale Tihog oceana i Kalifornije, a u prirodnom okruženju može doseći visinu i do 100 m pa spada među najviše četinjače te se, uz eukaliptuse, ubraja u prave zelene gigante.
Prekrasni i lijepo očuvani primjerci pinije (Pinus pinea) predstavljaju zanimljivost ne samo zbog svojih ukusnih i jestivih sjemenki – pinjola već i zbog izrazito pravilne kišobranaste krošnje u starijih stabala i duboko izbrazdane crvenkastosmeđe kore koja se odlupljuje u debelim pločama. »ešeri su debeli i veliki te sjemenke u njima dozrijevaju ujesen druge godine, a češeri se raspucavaju u proljeće treće godine. Sjemenkice su vrlo ukusne sirove, ali i prepržene te su čest dodatak raznim umacima gastronomskih delicija.