U 1. vijeku na tom se prostoru nalazio javni gradski termalni kompleks, a na njegovu je mjestu podignut novi početkom 4. stoljeća. Pri arheološkim istraživanjima otkriven je s južne strane crkve hipokaust, šuplji pod pomoću kojega se zagrijavao zrak u termama, a danas je skriven pod temeljima obližnjih građevina.

Dio termi vjerojatno je u 5. i 6. vijeku preuređen u ranokršćanski kultni prostor. Nalazi kasnoantičkih mozaika uz zvonik crkve te duž njezina glavnog pročelja upućuju na to da se ovdje nalazio forum, gradski trg s možda monumentalnim javnim građevinama.

Manja crkva sa slobodnostojećim zvonikom postoji kroz srednjovjekovno razdoblje, sudeći po strukturi dijela sjevernog zida te prema natpisu na zvoniku iz 1377. godine. U dokumentima se prvi put spominje tek u 15. stoljeću, otkad se sustavno širi prema istoku i zapadu, da bi od male jednobrodne crkve postala monumentalna barokna trobrodna građevina klasicističkog pročelja iz 1842. godine s ugrađenom renesansnom rozetom i baroknim portalom, a kompozicija u zabatu rad je bečkih majstora iz 1890-ih.

Najopsežniju obnovu crkve pokreće patricijska obitelj Orlando od 1716. do 1726. godine te za podizanje nove apside i oltara dovodi majstore iz Ljubljane. Glavni je oltar pod utjecajem venecijanske barokne skulpture izradio Jacopo Contiero iz Padove. Oltarna pala “Assunta”, kopija slavnoga Tizianova djela, rad je riječkog slikara Ivana Simonettia iz 1852. godine.

Mramorne oltare u crkvi izradili su Giovanni i Leonardo Paccassi, Pasquale Lazzarini, Antonio Michelazzi te Sebastiano Petruzzi, a oltarne pale većinom su rad ljubljanskoga slikara Valentina Metzingera, te Ivana Franje Gladića. Umjetnička djela nose obilježja furlansko goričkih radionica koje djeluju na prostoru habsburških zemalja. Barokne štukature u apsidi i na slavoluku izveo je poznati Giulio Quadrio, a u ostalom dijelu crkve njihove su kopije iz 1864. godine.

Stoljećima se članove bratovština, patricijskih obitelji i svećenike ukapalo u pod crkve, ali su od 1901. godine nadgrobne ploče ugrađene u njezin sjeverni zid. Kriptu je dala podići obitelj Orlando kao grobnicu za sebe i kanonike.

Važan događaj za povijest Rijeke bio je potres koji je 1750. godine mjesecima razarao grad i zbog kojega je podignut zavjetni oltar Svetoga Filipa Nerria: na pali toga oltara prikazan je grad u trenutku katastrofe. Kao drugi zavjet, u vrijeme teške kuge 1599. godine, podignuta je sa sjeverne strane trga crkvica svetog Roka uz koju je polovicom 17 st. izgrađen ženski benediktinski samostan. Veliki je kompleks srušen 1914. godine, jednako kao što je vrijeme izbrisalo i renesansne kapele sv. Antuna Opata te sv. Kuzme i Damjana koje su bile nadograđene uz gotički zvonik, na sredini trga.

Zvonik gotičkih stilskih obilježja do nas je stigao očišćen od historicističkih preinaka, kao rijetko sačuvan srednjovjekovni spomenik u gradu, uz jednu posebnost, nagnut je više od 40 cm zbog čega je popularno nazvan „Kosi toranj“. Uzrok ovog poremećaja statike, zbog čega je bilo pokušaja njegova rušenja u prošlosti, je u temeljenju zvonika dijelom na kasnoantičkom sloju, a dijelom na terenu pod utjecajem jakih podzemnih vodenih tokova.

Crkva sv. Jeronima i prostor današnjega Dominikanskog samostana pripadaju velikom samostanskom kompleksu augustinaca koji su 1315. godine utemeljili feudalni gospodari Rijeke, knezovi Devinski, a koji su tijekom prve polovice 15. st. dovršili njihovi nasljednici baruni Walsee.

Votivne kapele Presvetog Trojstva i Bezgrešnog začeća najveći su i najvažniji gotički spomenici u Rijeci. Kapelu Presvetog Trojstva, danas sakristiju, smještenu uz istočni krak klaustra, podigli su 1450. godine riječki kapetan Martin Raunacher i supruga Margarit, čije grbove nalazimo na konzolama na ulazu u kapelu, a ostaci fresaka na gotičkom rebrastom svodu svjedoče o utjecaju goričkoga kulturnog kruga.

Kapelu Bezgrešnog začeća, smještenu uz sjeverni krak klaustra, podižu riječki kapetan Gaspar Rauber i supruga Katarina početkom 16 stoljeća. Iz te kasnogotičke faze sačuvani su: križno rebrasti svod plitkoreljefnih heraldičkih motiva zaključnih kamenova te ostaci fresaka na svodu i na pročelju kapele. Bratovština riječkih patricija “Bezgrešnog začeća”, daje proširiti kapelu 1676. godine te ona postaje veliki trobrodni prostor. Mramorni oltar s početka 18. stoljeća rad je majstora Lazzarinia, a oltarnu je palu naslikao riječki slikar Ivan Simonetti 1850. godine.

Prior samostana polovicom 16. stoljeća bio je Ivan Klobučarić, zvan “Fluminensis”, slikar kartograf gradačkoga i bečkog dvora, te se u bečkom Ratnom arhivu danas čuvaju njegove akvarelirane vedute Rijeke, iznimne kvalitete i povijesne vrijednosti prikaza. U vrijeme priora Ivana Primožića 1543. godine konačno je definiran izgled samostana, o čemu svjedoči i epigrafski spomenik.

Jednobrodna je gotička crkvica nakon velikog potresa 1750. godine povišena i produžena prema zapadu, a njezina su unutrašnjost i glavno pročelje barokizirani. Monumentalan glavni oltar rad je kipara Antonia Michelazzia iz 1744. godine, a oltarna pala “Bogorodica sa sv. Jeronimom i sv. Augustinom” visokokvalitetan je rad nepoznatog autora s kraja 17. stoljeća. Pala je monumentalnih dimenzija, a sadrži važan prikaz grada Rijeke u pozadini između dvaju svetaca, dok sveti Jeronim u ruci drži maketu onodobnog samostana.

U crkvi su barokni mramorni oltari sv. Monike i sv. Ružarija, koje su dale podići istoimene bratovštine, a oltarne se pale pripisuju mletačkom slikaru Francescu Fontebassu. Na bočnim zidovima crkve smješteni su oltari Nikole Tolentinskog i Gospe od dobrog savjeta s malom slikom Bogorodice sa starijeg oltara.

Među mnogobrojnim slikama u fundusu Dominikanskog samostana vrijedno je djelo domaćeg slikara Ivana Krstitelja Cosiminija “Poklonstvo pastira” iz 1687. godine. U klaustru samostana obodno su uzidane 23 nadgrobne ploče riječkih patricija, a kvalitetom se ističu one riječkih kapetana Nikole Raubera iz 1482. godine s likom viteza u oklopu koji drži čekić, te Martina Raunachera i supruge Margarite u crvenom mramoru s reljefno uklesanim grbom. U crkvenom svetištu nadgrobne su ploče feudalnih gospodara Devinskih i Walsee, augustinskih redovnika te Josepha Minollia, donatora glavnog oltara.

Na Trgu Riječke rezolucije, koji je još od 1700. godine služio patricijskoj djeci kao igralište, car Maksimilijan daje podići kameni stup za zastavu, Stendarac u spomen na vjernost grada za vrijeme mletačkog zauzeća 1508. godine, s uklesanom potvrdom političkih prava građana na latinskom jeziku. U vrijeme napoleonskih osvajanja otučen je habsburški dvoglavi orao sa štita na vrhu stupa, a do danas je ostao sačuvan lik gradskog zaštitnika svetog Vida, u plitkom reljefu, kako nosi maketa grada i palminu granu kao znak mučeništva.

Augustinski red ukinut je carskim dekretom 1788. godine i kompleks je dan na upravu mirskom svećenstvu. Gradsko je vijeće otkupilo prostor samostana i prenamijenilo ga za potrebe administracije 1833. godine, no reprezentativni izgled Municipij dobiva projektom obnove 1874. godine. Nakon II. svjetskog rata istočni dio kompleksa postaje Dominikanski samostan, a Vijećnica napušta taj prostor.

Kapucinska crkva Gospe Lurdske građena je od 1904. do 1929. prema projektu ing. Giovanni Maria Cureta i Cornelia Budinicha. Skromnije zamišljeno neogotičko zdanje koje su naručile časne sestre Instituta Srca Isusova, ubrzo je zamijenjeno monumentalno zamišljenom crkvom u čast čudesnog izlječenja gvardijana kapucinskog samostana, oca Bernardina Škrivanića u Lourdesu. Građena je kao dvojna neogotička bazilika bogate polikromije lombardijskog tipa.

Prvo je podiguta crkva Marije tješiteljice duša 1907. g ., a nad njom crkva Gospe Lurdske od 1914. do 1929. g., dužine 70 metara. Svetište je ukrašeno polikromnim vitražima, a pročelja crkve i oltarsku plastiku izveli su venecijanski kipar Urbano Bottasso i riječki klesar Antonio Marietti. Freske u interijeru oslikao je poznati riječki slikar Romolo Venucci. Iako je izostala  nadogradnja crkve sa 75 metara visokim svjetionikom, ona je postala neizostavan  putokaz svim putnicima.

Crkva sv. Fabijana i Sebastijana je omanja građevina, ali s vrlo dugom biografijom. Nadasve je značajna za povijest riječke zdravstvene kulture, zahvaljujući tomu što je posvećena zaštitniku od kuge. Ta je bolest u srednjem vijeku desetkovala cijelu Europu, pa ni riječko područje nije ostalo iznimka. Kao zavjet nakon nestanka kuge, krajem 13. stoljeća, na mjestu današnje crkve bila je isprva podignuta jedna još manja. Nova, barokna, pojavila se na njenu mjestu u 16. stoljeću. O tomu svjedoči natpis nad ulazom u građevinu, s ubilježenom 1562. godinom.

U skladu sa svojom veličinom, crkva nije bogato uređena. Ipak, zanimljiva je ne samo kao svjedočanstvo o strašnoj bolesti koja je nekoć poharala riječki kraj. U njoj su pohranjeni vrijedni predmeti iz brojnih crkvica u riječkom okruženju koje su nestale tijekom 18. stoljeća.

Riječka je bogomolja danas jedina namjenski građena sinagoga u Hrvatskoj. Zaštićena je kao nepokretno kulturno dobro.

Današnja riječka sinagoga Mala ortodoksna sinagoga podignuta je i svečano otvorena 1932. godine.

Premda se nalazila samo nekoliko stotina metara od Velike sinagoge, uspjela je dočekati kraj rata bez oštećenja. To je danas jedini postojeći hram te vrste u Hrvatskoj iz razdoblja modernizma.

Za njegov su izgled zaslužni arhitekti Vittorio Angyal i Pietro Fabbro. Prva je varijanta projekta izrađena 1930. Slijedi druga iz lipnja 1931., koja nudi konstruktivnije modernije rješenje, da bi u konačnici bila realizirana treća, čije su linije zdanja jednostavne, modernističkog duha, s elementima mediteranskog utjecaja i asocijacijama na art déco detalje. O tomu svjedoče prozori sa stepenasto-piramidalnim završetcima i reljefnim motivom Davidove zvijezde iznad njih.

Unutrašnjost bogomolje podijeljena je na pretprostor i dio namijenjen obredima u tri djela, s tri prozora na bočnoj strani zgrade. Galerija na balkonu zamišljena je kao prostor s posebnim ulazom iz kojeg su obred pratile žene.

Godine 2008. završena je višegodišnja obnova sinagoge, tijekom koje je građevini vraćen prvotni izgled. Novost je decentna staklena pregrada na balkonu, postavljena da bi se taj prostor mogao upotrebljavati za razne društvene i kulturne sadržaje.

Riječka je bogomolja danas jedina namjenski građena sinagoga u Hrvatskoj. Zaštićena je kao nepokretno kulturno dobro.

Riječka sinagoga nestala u vihoru rata
Posebni odbor Židovske vjerske zajednice u Rijeci raspisao je 1890. godine dobrovoljni doprinos za gradnju židovskog hrama i otkup potrebnog zemljišta. Već je 1891. skupljeno nekoliko tisuća fiorina. Ta je akcija potrajala deset godina. U prosincu 1900. godine projekt za budući hram izradio je arhitekt W. Stiassny iz Beča.

Projektirani je hram trebao biti izgrađen u maurskom stilu s kupolom. Već je tada otkupljeno mjesto za gradnju na sjecištu koje su na tadašnjem Cambierijevu trgu tvorile Kapucinska ulica (danas Ciottina ulica) i ulica Zagrad (današnji Pomerio). U svibnju 1901. godine Židovska zajednica odlučuje povjeriti projekt drugom jednako uglednom autoru, budimpeštanskom arhitektu Leopoldu (Lipotu) Baumhornu, po čijim je nacrtima riječki graditelj ing. Carlo Conighi u studenome 1902. započeo izgradnju, nakon što je riječka općina 8. listopada 1902. odlučila izdati građevinsku dozvolu.

Lipot Baumhorn (1860. – 1932.) studij je završio na bečkoj Politehnici i specijalizirao se u projektiranju židovskih sinagoga. Na teritoriju Mađarske po njegovu je projektu izgrađeno dvadesetak židovskih hramova. Budući da je dokumentacija Židovske zajednice za vrijeme rata uništena, nije moguće doznati zašto je riječki odbor promijenio arhitekta, ali ako usporedimo oba projekta, možemo reći da su bili na istoj umjetničkoj razini.

U cjelokupnom nastojanju i organizaciji skupljanja doprinosa za izgradnju te raskošne građevine isticao se riječki odvjetnik dr. Enrico Sachs, koji je cijelo vrijeme pred riječkom općinom zastupao Židovsku vjersku zajednicu i vodio korespondenciju. Iz molbe magistratu za dozvolu gradnje hrama doznajemo da je u riječkoj Židovskoj vjerskoj zajednici 1901. godine bilo 2500 duša pa je za potrebe tolikog broja vjernika nedvojbeno bio potreban doličan hram. Za gradnju svetog hrama zajednica nije imala dovoljno sredstava te se obratila za pomoć drugima, bez obzira na njihovu vjeroispovijest.

Zajednica je ujedno željela voditi računa o tome da posao kod gradnje dobiju riječka poduzeća. Stoga su se molbom obratili magistratu da također sudjeluje svojim doprinosom. Riječka je općina odlučila kao svoj doprinos ustupiti 70 četvornih metara zemljišta u ulici Zagrad. U obrazloženju se kaže da će hram u toj ulici biti ukras grada, a riječka se općina želi držati običaja da se pomReligija- atrakcijaaže takvim namjerama. Vrijednost ustupljenog zemljišta riječka općina procijenila je na 4200 kruna. Da ne bi izostao, riječki guverner Ladislav Szapary odredio je da se za gradnju židovskog hrama iz njegove privatne blagajne isplati 2000 kruna kao pomoć.

Građevina je vrlo brzo napredovala, tako da je Zajednica 18. rujna 1903. godine obavijestila riječku općinu da je izgrađen novi hram na temelju planova odobrenih pod brojem 17481/1902. pa se moli uporabna dozvola, jer je početak svetkovina židovske Nove godine tada padao na 22. listopada. Raskošna sinagoga stajala je neposredno uz današnji Pomorski fakultet.

Baumhorn je kao tipični eklektičar bez mnogo dvoumljenja vrlo uspješno spojio elemente romanike i gotike s maorskom dekoracijom, a koristeći se panonskom arhitekturom, spojio je domišljatost kamena, opeku i žbuku, izgradivši lijep i reprezentativan te funkcionalan hram – riječku sinagogu.

Ovu velebnu građevinu, nastalu u Rijeci u sjajnom razdoblju njezina urbanističkog napretka, povijesno svjedočanstvo Židovske vjerske zajednice u Rijeci i njezinih ogromnih financijskih žrtava uloženih u izgradnju tog hrama, bezobzirno su minirali nacistički okupatori 25. siječnja 1944. godine. Naš je grad osiromašen za jedno nenadoknadivo autentično umjetničko djelo Lipota Baumhorna, divan primjer tipičnoga mađarskog eklekticizma s primjenom gradnje u opeci, potpuno suprotne jadranskoj tradiciji. Uz taj Baumhornov eklekticizam, prisutna je njegova tehnička suvremenost u odnosu na primjenu željeznih konstrukcija s pomoću kojih je riješio velike raspone lukova u unutrašnjosti i tako u jedinstven prostor hrama unio obilnu svjetlost i sveobuhvatnost usmjerenu silnicom kretanja prema oltaru, odnosno Aron ha-kodešu za Toru.